Titovo doba

DRUZE TITO MI TI SE KUNEMO!

10.07.2012.

04.juli 1941

Politbiro  CK KPJ 04. jula 1941, god  donio je u Beogradu  odluku o dizanju ustanka.

Izrađen  je plan za njegovo izvođenje u cijeloj zemlji. Tim planom je predviđen partizanski način  ratovanja i određena strategija vođenja narodnooslobodilačkog

rata i taktika izvođenja borbenih dejstava u okupiranoj zemlji.

Kao početna forma organizacije ustanka i stvaranja nove oružane sile uzeti su partizanski odredi . to su  teritorijalne vojne formacije, pogodne za privlačenje narodnih masa u borbu i za stvaranje krupnijih partizanskih formacija, kada se za to ukaže potreba.

Da bi se organizovanje odreda od početka usmjerilo planski i jedinstveno na cijeloj teritoriji Jugoslavije, Glavni štab narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ)   izdao je potrebna uputstva u kojima je, pored ostalog,  iznio osnovna načela organizacije i taktike partizanskog ratovanja, odredio političke i vojne zadatke i ukazao na perspektive daljeg razvoja ustanka. Istim Uputstvima svi partizanski odredi,  sa svojim štabovima, na cijeloj teritoriji Jugoslavije stavljeni su pod vrhovno rukovodstvo Glavnog štaba NOPOJ.

Prvih mjeseci ustanka narodnooslobodilačka borba bila je u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, a počela se

uspješno razvijati i u Hrvatskoj i Sloveniji. Oslobođen je znatan broj naseljenih mhesta i obrazovano više slobodnih teritorija, a partizanski odredi ubrzo su se razvili i osposobili za krupnije borbene akcije
13.06.2009.

Odlikovanja u SFRJ

Odlikovanja SFRJ bila su znaci priznanja koji su se davali za rad i djela koja su zasluzivala posebna priznanja. Odlikovanja su predstavljale medalje i ordeni. Odlikovani su mogli biti pojedinci, organizacije udruzenog rada, druge organizacijei jedinice oruzanih snaga SFRJ.
Dodjeljivao ih je Predsjednik Republike.


                                                 ORDENI


1. ORDEN JUGOSLOVENSKE VELIKE ZVIJEZDE

2. ORDEN SLOBODE

3. ORDEN NARODNOG HEROJA

4.  ORDEN JUNAKA SOCIJALISTICKOG RADA

5. ORDEN NARODNOG OSLOBODJENJA

6. ORDEN JUGOSLOVENSKE ZVIJEZDE SA LENTOM

7. ORDEN RATNE ZASTAVE

8. ORDEN JUGOSLOVENSKE ZASTAVE  SA LENTOM

9. ORDEN PARTIZANSKE ZVIJEZDE  SA ZLATNIM  VIJENCEM

10.ORDEN REPUBLIKE SA ZLATNIM VIJENCEM

11. ORDEN ZASLUGA ZA NAROD  ZA ZLATNOM ZVIJEZDOM

12.ORDEN BRATSTVA I JEDINSTVA SA ZLATNIM VIJENCEM

13. ORDEN NARODNE ARMIJE SA LOVOROVIM VIJENCEM

14.ORDEN JUGOSLOVENSKE ZVIJEZDE SA ZLATNIM VIJENCEM

15. ORDEN RADA SA CRVENOM ZVIJEZDOM

16. ORDEN ZA VOJNE ZASLUGE SA VELIKOM ZVIJEZDOM

17.  ORDEN PARTIZANSKE ZVIJEZDE SA SREBRNIM VIJENCEM

18. ORDEN REPUBLIKE SASREBRNIM VIJENCEM

19.ORDEN JUGOSLOVENSKE ZASTAVESA ZLATNIM VIJENCEM

20. ORDEN ZASLUGA ZA NAROD  SA SREBRNIM ZRACIMA

21.ORDEN BRATSTVA I JEDINSTVA SA SREBRNIM VIJENCEM

22.ORDEN NARODNE ARMIJE  SA ZLATNOM ZVIJEZDOM

23. ORDEN ZA HRABROST

24.ORDEN JUGOSLOVENSKE ZVIJEZDE NA OGRLICi

25. ORDEN RADA SA ZLATNIM VIJENCEM

26. ORDEN ZA VOJNE ZASLUGE  SA ZLATNIM MACEVIMA

27.ORDEN REPUBLIKE SA BRONZANIM VIJENCEM

28. ORDEN JUGOSLOVEMSKE ZASTAVE SA ZLATNOM ZVIJEZDOM NA OGRLICI

29. ORDEN PARTIZANSKE ZVIJEZDE  SA PUSKOM

30.ORDEN ZASLUGA ZA NAROD SA SREBRNOM ZVIJEZDOM

31.ORDEN NARODNE ARMIJE SA SREBRNOM ZVIJEZDOM

32. ORDEN JUGOSLOVENSKE ZASTAVE  SA ZLATNOM ZVIJEZDOM

33.  ORDEN RADA SA SREBRNIM VIJENCEM

34. ORDEN ZA VOJNE ZASLUGE  SA SREBRNIM MACEM

35. ORDEN JUGOSLOVENSKE ZASTAVE  SA SREBRNOM ZVIJEZDOM



                                               MEDALJE


1. MEDALJA ZA HRABROST

2. MEDALJA ZASLUGA ZA NAROD

3. MEDALJA RADA

4. MEDALJA ZA VOJNE ZASLUGE

5. MEDALJA ZA VOJNICKE VRLINE

6. MEDALJA ZA ZASLUGE

Redoslijed ordena i medalja predstavlja njihov medjusobni rang.
Odlikovanje  ORDENOM NARODNOG HEROJA  sticalo se zvanje narodnog heroja.
Odlikovanje ORDENOM JUNAKA SOCIJALISTICKOG RADA sticalo se zvanje junaka socijalistickog rada.

Odlikovanja su se dodjeljujivala  ukazom.
Prijedloge za odlikovanja Predsjedniku  Republike podnosilo je SIV( Savezno Izvrsno  Vijece), republicko izvrsno vijece, pokrajinsko izvrsno vijece, sekretar za inostrane poslove,  i savezni sekretar za narodnu odbranu. Inicijativu zaodlikovanja mogla je dati: drustveno - politicka organizacija, organizacija udruzenog rada, druge organizacije i  drzavni organ.

09.03.2009.

Obnavljanje partije

Iako je KPJ u 1931. godini pod udarcima režima diktature bila kao i 1921. godine organizaciono razbijena, situacija poslije deset godina u mnogo čemu se izmijenila.

Dok je 1921. godina bila karakteristična po stišavanju revolucionarne plime i privremenoj stabilizaciji pa i ekspanziji kapitalizma, u 1931. godini velika ekonomska kriza potresala je kapitalistički svijet i produbljivala društveno-političke konflikte. Kriza je izazvala teške poremećaje i u jugoslavenskoj privredi — naglo opadanje industrijske proizvodnje, propadanje zanata i pauperizaciju radnog seljaštva. Širila se bijeda i nezaposlenost, a s njima i razočarenje u režim diktature i spremnost širokih radnih masa da se bore za promjenu društveno-političkog sistema, što se manifestiralo u studentskim demonstracijama, u radničkim štrajkovima i seljačkim nemirima.

Duboke promjene nastale su i u redovima jugoslavenskih komunista. Za razliku od 1921. godine, komunisti su otporom diktaturi pokazali heroizam i spremnost na žrtve u klasnoj borbi. Oni su bezrezervnom osudom režima diktature od prvog dana i svojim nesebičnim angažiranjem u otporu osigurali svojoj Partiji takav politički kapital koji će joj utirati put ka radnim i nacionalno porobljenim masama. Oni su iza sebe imali višegodišnje iskustvo ilegalne borbe. Krvavo plaćene pouke iz 1929. godine pokazale su im da za odlučne revolucionarne obračune nisu dovoljni spremnost d heroizam malobrojne ilegalne avangarde, da je osnovni uslov za to spremnost radničke klase i radnih masa da prihvate borbeni poziv Partije.

Otud se gotovo svuda javljaju inicijative izoliranih organizacija i lokalnih rukovodstava za povezivanje s narodnim masama, za stvaranje uporišta Partije svuda gdje se okupljaju i gdje žive radni ljudi. Taj kurs zapažen u naporima nekih organizacija KPJ još u 1928. godini, postao je u nekoliko slijedećih godina vladajuća praksa u Partiji čiji su se kadrovi oslobađali revolucionarne frazeologije i sektaštva toliko karakterističnih za prethodni period.

Povoljni objektivni uslovi i novi oblici partijske aktivnosti davali su, usprkos nesmanjenom teroru od strane režima, značajne rezultate. Već u 1932. godini obnovljene su neke pokrajinske organizacije i rukovodstva, a u 1934. godini uspostavljen je u cijelosti organizacioni mehanizam KPJ od ćelija do Centralnog komiteta. To nisu mogle spriječiti ni nove velike policijske provale u organizacije i masovna hapšenja komunista u 1933. i 1934. godini. Mjesta uhapšenih brzo su popunjavali novi, mladi komunisti. Bilo je očevidno da je revolucionarna Partija sa svojim političkim shvaćanjima postajala sve bliža širokim radnim slojevima kod kojih je raslo saznanje o neminovnosti radikalnih društveno-političkih preobražaja.

Četvrta zemaljska konferencija KPJ, decembra 1934, sa brojnim pokrajinskim i lokalnim konferencijama koje su joj prethodile, označila je završetak procesa organizacionog obnavljanja Partije.

Od unutrašnjih subjektivnih slabosti najteže posljedice imala je odvojenost rukovodstva od Partije. Centralni komitet KPJ je poslije 1931. godine boravio u inostranstvu i otud je pokušavao uticati na razvitak i aktivnost partijskih organizacija. Brzo se, međutim, pokazalo da se iz inostranstva ne može efikasno rukovoditi Partijom i pokretom u procesu veoma dinamičnog razvitka u zemlji. Osim toga, kod pojedinih rukovodećih ljudi, odvojenih od života i borbe Partije, i zavisnih u svakom pogledu od Kominterne, razvijao se karijerizam i sklonost birokratskim metodama rada i odnosa, što je bio izvor grupaštva i unutrašnjih sukoba.

09.03.2009.

Bijeli teror

Ocjenjujući državni udar kralja Aleksandra 6. januara 1929. kao početak revolucionarne krize, Centralni komitet KPJ je, u duhu stavova Četvrtog kongresa, istupio s parolom ustanka pozivajući komuniste i radničku klasu na oružje. Rasturanje partijskih proglasa s takvim sadržajem bio je za nasilnički režim diktature dovoljan razlog da cijeli svoj aparat prinude angažira u borbi za istrebljenje komunista. Jedva da je glas malobrojne i izolirane Partije stigao do radničkih masa, počeli su padati pod udarima bijelog terora najistaknutiji jugoslavenski komunisti. Na zvjerski način ubijeni su organizacioni sekretar CK KPJ Đuro Đaković i više članova Centralnog komiteta, a zatim jedan za drugim sedam sekretara Skoja i desetine drugih komunističkih boraca.

Nastao je period bjesomučne hajke na komuniste. Policija je provaljivala i hapsila cijela pokrajinska i niža partijska rukovodstva. Stotine uhapšenih komunista u toku policijske istrage bili su izloženi najsvirepijim metodama mučenja. Slijedili su procesi pred sudom za zaštitu države na kojima su komunisti osuđivani na višegodišnje kazne koje su izdržavali u zloglasnim robijašnicama.

Preostali komunisti ulagali su krajnje napore da očuvaju organizaciono jedinstvo i kontinuitet u aktivnosti Partije i Skoja, ali su se pod udarcima režima njihove organizacije postepeno topile da bi konačno u 1931. godini KPJ i Skoj prestali postojati kao organizirane cjeline. Pojedine izolirane organizacije i rijetka lokalna rukovodstva, ostavši bez veze s Centralnim komitetom, samoinicijativno su nastavljale djelatnost. Krnje rukovodstvo KPJ, izgubivši veze sa organizacijama, prešlo je aprila 1930. u inostranstvo.

Bio je to drugi poraz Partije u njenom desetogodišnjem postojanju. Prvi je doživjela 1921. godine a da i nije primila bitku, a drugi u sukobu koji je nametnula klasnom neprijatelju u uslovima koji nisu bili objektivno zreli za revolucionarne okršaje.


Borba u robijašnicama

Pod režimom diktature deseterostruko je porastao broj komunista koji su zbog političke aktivnosti osuđivani na dugogodišnje robijanje. Bili su to mahom rukovodeći kadrovi KPJ koji su se našli iza zidina poznatih robijašnica u Sremskoj Mitrovici, Lepoglavi, Mariboru, Požarevcu i drugim mjestima.

U ovim kazamatima uspostavljen je takav sistem izdržavanja kazni kojim je režim nastojao da fizički i moralno uništi svoje klasne neprijatelje. Robijanje je počinjalo višemjesečnom izolacijom svakog pojedinog komuniste u samicama. Neki su u samicama proveli i po više godina. Komunisti nisu imali status političkih osuđenika. Tretirani su kao kriminalci i zločinci, tjerani na prisilni rad, bez prava na knjige i štampu, izloženi okrutnom i ponižavajućem sistemu disciplinskih kazni — bacanju u okove, ograničavaju hrane na hljeb i vodu, zabranu posjeta i korespondencije, itd.

Usprkos nepodnošljivim uslovima osuđeni komunisti nisu se predavali. Iz pojedinačnog otpora postepeno se razvija organizirana borba za status političkih osuđenika. U aprilu 1927. komunisti u kaznenom zavodu u Sremskoj Mitrovici sproveli su štrajk glađu da bi se izborili za svoje zahtjeve. Poslije jedanaestodnevnog štrajka oni su izvojevali osnovna prava političkih osuđenika.

Međutim, ta prava nisu priznata onim brojnim komunistima koji su stizali u robijašnice u 1928, i slijedećim godinama. Njima su bili nametnuti najteži uslovi izdržavanja kazne. Uprave robijašnica imale su nad njima neograničenu vlast. Zbog toga su komunisti — robijaši vodili upornu i neravnu borbu za poboljšanje režima izdržavanja kazni. Organizirali su mnoge protestne akcije — demonstracije i štrajkove glađu. Uprave robijašnica nisu birale sredstva da slome otpor komunista — bacali su ih okovane u mračne ćelije, masovno premlaćivali, prinudno ih hranili, premještali u druge kazamate, zabranjivali korespondenciju i pri manje paketa, itd. Sve to nije slomilo borbeni duh komunista. Izbijale su nove demonstracije, organizirani novi štrajkovi glađu. Akcije osuđenih komunista podržavala je KPJ organiziranjem protesta u javnosti.

Usporedno s borbom za poboljšanje uslova izdržavanja kazne, komunisti su u robijašnicama organizirali partijski život i aktivnost. Djelovale su partijske organizacije i rukovodstva, izdavani su listovi, organizirane ilegalne biblioteke, prevođena marksistička literatura, održavani ideološko-politički, opće obrazovni i drugi kursevi. Komunisti robijaši preveli su prvi put na srpskohrvatski jezik Marksov Kapital i neka druga osnovna djela marksizma. Najzad, na robiji je bio organiziran i komunistički univerzitet na kojem su predavali najistaknutiji komunistički teoretičari — robijaši.

Tako su jugoslavenski komunisti pretvorili robijašnice u školu revolucije. U njima se kroz svakodnevne borbe pod najnepovoljnijim uslovima i intenzivno marksističko obrazovanje kalila i učila cijela plejada revolucionara koji će u godinama uoči drugog svjetskog rata i u oslobodilačkoj barbi i revoluciji činiti rukovodeće jezgro Komunističke partije Jugoslavije.

09.03.2009.

Ka novom kursu

Otpor frakcijama koji je primio široke razmjere u redovima partijskog članstva KPJ nije bio motiviran samo težnjom da se okončaju frakcijske borbe i ozdravi stanje u rukovodstvu Partije. Taj je otpor manifestirao nastojanje sve brojnijih partijskih aktivista da se unesu bitne korekcije u njenu strategiju i taktiku, u oblike njene političke aktivnosti. Sve su jače dolazili do izražaja zahtjevi da se Partija oslobodi sektaštva, da napusti metode političkog rada po uskim i malobrojnim kružocima, da se odlučnije otvori prema radničkoj klasi, da se angažira u mobilizaciji najširih masa za političku borbu. Sazrijevalo je saznanje da jedino primjena takvih metoda rada može osigurati izrastanje KPJ u istinsku avangardu revolucionarnog radničkog pokreta.

Ovakvi zahtjevi logično su nastajali pod utjecajem promjena kroz koje je prolazio društveno-politički razvitak u zemlji. Privredna stabilizacija i izvjestan polet koji se osjećao nekoliko godina po stišavanju revolucionarne plime i otklanjanja posljedica rata ubrzo su bili zamijenjeni stagnacijom pa i prvim znacima privredne i političke krize. U Jugoslaviji je agrarna kriza nastupila već 1926, a u 1928. godini naišao je i val velike svjetske ekonomske krize. Pogoršanje i onako teškog položaja radničke klase, radnog seljaštva i drugih radnih slojeva podizalo je njihovu spremnost za političku borbu protiv reakcionarnog hegemonističkog i centralističkog sistema. Te promjene u političkom raspoloženju radnih masa najprije su osjetili oni partijski aktivisti koji su neposredno živjeli i djelovali među radnim ljudima. Otud nije slučajno da su zagrebački radnici-komunisti najsnažnije podržali zahtjeve o promjeni taktike i oblika političke aktivnosti — izložene u referatu Josipa Broza na Osmoj konferenciji svoje organizacije. Oni su dosljednost takvim stavovima potvrdili i u praksi, osobito u masovnim političkim demonstracijama zagrebačkog radništva juna 1928, u vrijeme akutne (političke krize koja je nastala poslije atentata na rukovodioce Hrvatske seljačke stranke u Narodnoj skupštini.

Međutim, do odlučne pobjede tog novog kursa u političkoj aktivnosti KPJ još nije došlo. Na Četvrtom kongresu Partije ostvareni su samo polovični rezultati. Frakcije u vrhovima bile su poražene i potisnute iz rukovodstva, ali kongres nije otvorio proces savlađivanja sektaštva; nije orijentirao Partiju na razbijanje uskih okvira političke aktivnosti, na organiziranje i predvođenje masovne političke borbe. Zbog toga će KPJ nespremna ući u novu etapu političkog razvitka u zemlji koja će početi kraljevim državnim udarom 6. januara 1929. i pretrpjeti udarce koji će zakočiti njen razvoj u sljedećim godinama.

23.02.2009.

Frakcije u KPJ

Idejne borbe u traženju odgovora na osnovna pitanja izgrađivanja ilegalne partije i njenog političkog programa dovele su do obrazovanja desne i lijeve frakcije u njenim vrhovima. Dok je prva zastupala stavove koji su bili prevashodno izraz preživjelih socijaldemokratskih shvaćanja, oko lijeve frakcije okupljali su se mahom mlađi partijski aktivisti i teoretičari koji su nastojali da nađu odgovore na organizacione i idejno-političke probleme svoje partije i radničkog pokreta na osnovama Lenjinove misli i iskustvima oktobarske revolucije. Razlike u shvaćanjima ovih frakcija došle su osobito do izražaja u stavovima o organizacionoj izgradnji i ulozi partije, o nacionalnom pitanju i o saveznicima radničke klase.

Usvajanjem stavova za koje se zalagala lijeva frakcija bile su ostvarene neke najznačajnije pretpostavke idejnog i političkog sazrijevanja KPJ kao revolucionar ne avangarde radničkog pokreta. Međutim, razvitak Partije u tom pravcu nije bio kontinuiran, imao je zastoja i ozbiljnih kriza. Desna frakcija, usprkos odluke Treće zemaljske konferencije, nije napustila svoje stavove i dalje se uporno za njih zalagala. Pod utjecajem raznih faktora, među kojima nesumnjivo najvidnije mjesto zauzima sektaštvo, kao općevažeća karakteristika svjetskog komunističkog pokreta tog vremena i njegovog rukovodećeg centra Kominterne, ni lijeva frakcija nije imala snage da na temelju prihvaćenih lenjinskih idejnih, političkih i organizacionih principa razradi političku platformu koja bi bila adekvatan izraz složenih proturječnosti jugoslovenskog društva, koja bi prvenstveno svojom širinom otvorila puteve povezivanja Partije sa radničkom klasom i svim drugim radnim slojevima i nacionalno ugnjetenim masama i vodila stvaranju najšireg fronta borbe za korjenite društvene preobražaje. Pogledi lijeve frakcije na metode i oblike političke akcije KPJ bili su uski, sektaški, gotovo zavjerenički. Otud se i sama postepeno izolirala, angažirajući se sve više u frakcijskoj borbi na pitanjima koja nisu imala principijelan karakter.

Kriza u Partiji, izazvana prije svega frakcijskim borbama u njenim vrhovima, trajala je od početka 1925. do 1928. godine. Ni intervencija Kominterne ni Treći kongres KPJ, maja 1926, nisu doprinijeli njenom savlađivanju. Posljedice te krize izražavale su se u višegodišnjem stagniranju broja članova KPJ, u opadanju utjecaja Nezavisnih sindikata koji su 1927. godine okupljali samo 21.000 radnika, u pretvaranju Skoja u usku i sektašku, malobrojnu organizaciju. Uslijed toga slabila je politička aktivnost ovih organizacija i njihov utjecaj, usprkos sve povoljnijim uvjetima koji su se formirali usporedno sa produbljivanjem unutrašnje političke krize uoči šesto januarske diktature.

Akcija za ozdravljenje stanja u KP J i posebno u njenim vrhovima došla je odozdo, od onih partijskih aktivista koji su izrastali neposredno u borbi radničke klase i koji su najviše osjećali negativne posljedice stanja u rukovodstvu Partije. Najsnažniji centar te akcije formirao se u organizaciji KPJ u Zagrebu. Sastavljena pretežno od industrijskih radnika, ova organizacija je pružila odlučan otpor pokušajima frakcionaša da komuniste Zagreba uključe u frakcijske borbe. Prelom u tom pogledu označila je Osma mjesna konferencija KPJ Zagreba februara 1928. Na toj konferenciji istupio je s posebnim referatom organizacioni sekretar Mjesnog komiteta KPJ Josip Broz, u kojem je izložio negativne posljedice frakcijskih borbi i tražio da konferencija osudi njihove nosioce. Većina delegata je podržala stavove Broza i on je izabran za sekretara Mjesnog komiteta zagrebačke organizacije KPJ.

Odluke i stavovi zagrebačke organizacije dali su snažan poticaj antifrakcijskoj borbi. Upravo u vrijeme kada su svađe u Vrhovima dovele Partiju na ivicu rascjepa, uslijedilo je, na inicijativu Mjesnog komiteta KPJ za Zagreb, Otvoreno pismo Kominterne članstvu KPJ sa pozivom da učini kraj frakcijskoj borbi. Odlukom Kominterne suspendiran je Centralni komitet KPJ i imenovan privremeni Politbiro CK s Đurom Đakovićem na čelu čiji je bio zadatak da pripremi Četvrti kongres Partije.

Otpor članstva KPJ frakcionašima koji prima široke razmjere poslije ovih mjera doveo je do obračuna sa frakcijama. To je naročito došlo do izražaja na četvrtom kongresu KPJ, novembra 1928. godine.

Atentat u Narodnoj skupštini na rukovodioce HSS-a




Cvijić Stjepan - sekretar CK SKOJ-a (1924)



Jovanović Rajko izabran za člana CK KPJ na Trećem kongresu



Juna 1928. u Zagrebu je u velikim demonstracijama došlo i do podizanja barikada



Kuća na Pantovčaku u kojoj je održana Osma konferencija mjesne organizacije KPJ u zagrebu (1928)



Marković Sima - vođa desne frakcije u KPJ



Nikolić Blagoje, radnik iz Leskovca i učesnik u Oktobarskoj revoluciji, izabran je 1928. za člana CK KPJ



Parović Blagoje bio je istaknuti borac protiv frakcija u KPJ





Stjepan i Pavle radić, lideri HSS, žrtve atentata u narodnoj skupštini (jun 1928)



Vidas Božidar - na drugoj zemaljskoj konferenciji izabran za člana CK KPJ




Vujović Rade izabran za člana CK KPJ na Trećem kongresu



Zagreb, Ilica 49., u kojoj se nalazila sindikalna kancelarija Josipa Broza

23.02.2009.

KPJ i nacionalno pitanje


Jedan od najznačajnijih i najakutnijih neriješenih društvenopolitičkih problema u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca bilo je nacionalno pitanje. Velikosrpska buržoazija je pokazivala krajnju odlučnost da očuva svoju hegemoniju i centralističko uređenje i po cijenu upotrebe najdrastičnijih oblika prinude. Prinudom, međutim, nije bilo moguće otkloniti društvene proturječnosti koje su se formirale na tlu neriješenih nacionalnih problema. Nacionalni pokreti i zahtjevi za preuređenje državne zajednice jugoslavenskih naroda na osnovama federalizma primali su sve šire razmjere. Najsnažniji pokret razvio se u Hrvatskoj oko Hrvatske seljačke republikanske stranke. Njen otpor ubrzo je izazvao duboku političku krizu koju je, krajem 1924, režim velikosrpske buržoazije pokušao da otkloni zabranom ove masovne partije i hapšenjem njenih lidera. Nacionalni pokreti su se širili i jačali i među svim ostalim potlačenim nacijama.

KPJ je, stojeći na reformističkim pozicijama »čiste klasne borbe«, od početka ignorirala nacionalno pitanje. Njeni ideolozi su smatrali da ono nastaje isključivo na sukobima između nacionalnih buržoazija, da ga je mogućno riješiti demokratskim buržoaskim ustavom i da revolucionarni radnički pokret nema nekog šireg političkog interesa za takvo pitanje, da se njegovo rješenje može tražiti u okviru općeg zahtjeva za ostvarenje demokratskih prava i sloboda. Neadekvatnost i kontroverze u koncepcijama jugoslavenskih komunista bile su upravo u tome što su smatrali da u zemlji postoji revolucionarna situacija koja vodi revolucionarnoj akciji za rušenje vlasti buržoazije, dok su u isto vrijeme pozivali buržoasku vladu da ustavom riješi nacionalno pitanje.


Međutim, pod utjecajem sve oštrijih političkih borbi u kojima je nacionalno pitanje izbijalo u prvi plan, rukovodeći kadrovi u KPJ počeli su se ozbiljnije interesirati za problematiku nacionalnih odnosa u zemlji. Taj se interes manifestirao na Drugoj zemaljskoj konferenciji KPJ, maja 1923, koja se posebno bavila nacionalnim pitanjem. Tada su učinjeni i prvi značajni koraci u izgrađivanju stavova u toj oblasti: konačno je odbačeno ranije shvaćanje o »narodnom jedinstvu« u novoj državi i odlučeno da se otvori diskusija o nacionalnom pitanju Čiji rezultati treba da doprinesu utvrđivanju nacionalne politike Partije.

Tek su se tada jasnije pokazali različiti stavovi u KPJ prema nacionalnom pitanju. Na sljedećoj, Trećoj zemaljskoj konferenciji KPJ, januara 1924, došlo je do oštre konfrontacije tih stavova. Dok je desna struja i dalje zastupala do tada vladajuća gledišta u Partiji, ljevica je izložila nove poglede na nacionalno pitanje: da je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca mnogonacionalna država, da u njoj vlada sistem nacionalnog ugnjetavanja, da je i KPJ za državno jedinstvo jugoslavenskih naroda, ali ne na osnovama hegemonije jedne nacionalne buržoazije i centralizma, već na principu ravnopravnosti, odnosno na principu prava na samoopredjeljenje do odcjepljenja. Usvajanje ovih principa nalaže KPJ da djeluje tako da se borba radničke klase slije sa borbom ugnjetenih nacija. Drugim riječima, rješenje nacionalnog pitanja u Jugoslaviji sastavni je dio proleterske revolucije. Ovakav marksistički prilaz ljevice nacionalnom pitanju bio je na konferenciji prihvaćen.

Ipak, KPJ ni poslije ove konferencije nije u svom političkom programu dala realne i prihvatljive osnove na kojima bi vodila borbu za stvaranje jedinstvenog fronta radničke klase i ugnjetenih nacija u borbi za slamanje centralizma i hegemonije. U tom smislu osobito su negativno uticali rezultati diskusije vođene sredinom 1924. o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji u posebnoj komisiji Kominterne. Usvajanjem stava ove komisije da se KPJ mora boriti za razbijanje državne zajednice jugoslavenskih naroda i za stvaranje samostalnih država, Partija se udaljila od težnji osnovnih narodnih masa svoje zemlje za preuređenjem njihove državne zajednice koju su prihvaćale kao najpovoljniji okvir svoje egzistencije i progresa.



Kaclerović Triša govori na prvomajskom izletu u Košutnjaku 1923.



Komunist, ilegalni organ KPJ je 1925. donio uvodnik o nacionalnom pitanju



Nacionalno pitanje je bilo predmet svestrane rasprave u KPJ, u vrijeme III zem. Konferencije



Novaković Kosta, član CK KPJ autor je poznatog rada ''Makedonija - Makedoncima''



Škofja Loka - Proslava 1. maja 1924.



Treći kongres KPJ, održan 1926. u Beču, donio je odluku da se Partija mora boritio protiv nacionalnog ugnjetavanja


_________________

23.02.2009.

Ivo Lola Ribar

Rodjen je 23. aprila 1916. u Zagrebu.Potice iz demokratske porodice,poznatog Hrvatskog politicara Dr. Ivana Ribara.Osnovnu skolu je ucio u Karlovcu i Beogradu. Na pocetku skolske 1934/35. godine,Lola je stigao u Pariz da studira politicke nauke.Ipak uskoro napusta Francusku. Vec 1935. primljen je u SKOJ, i izabran za clana Akcionog odbora, strucnih studentskih udruzenja.1936. postaje clan  KPJ.On je bio gotovo stalni delegat jugoslovenske omladine, na svim znacajnim svjetskim mirovnim omladinskim skupovima. Kada je drug Tito,1937. god.postao generalni sekretar KPJ, on je Lolu postavio na celo ,,Centralne izvrsne komisije". Poslije fasisticke okupacije Jugoslavije, on preuzima najodgovornije duznosti, u pripremi za ustanak. Kao clan vrhovnog staba,26. septembra ucestvuje na vojnom savjetu u Stolicama. Najvise vremena je posvecivao omladini. On je pokretac i glavni urednik: ,,Omladinske borbe". Od prvih saveza omladine, stvara se, krajem 1942. masovni jedinstveni Uedinjeni Savez Antifasisticke Omladine Jugoslavije. Poginuo je u 28. godini, u casu kada se spremao da odputuje avionom u Kairo, kao delegat nove Jugoslavije

21.02.2009.

SKOJ

SKOJ je osnovan u Zagrebu 10. oktobra 1919. kao politicka organizacije revolucionarne omladine, koja je slijedila politiku Socijalističke radnicke partije Jugoslavije (komunista).

Regionalni komiteti su prvobitno bili osnovani, ali su ukinuti 1920. 1921, organizacija je zabranjena zajedno sa partijom, koja je u medjuvremenu promijenila ime u Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). Dva kongresa su tajno odrzavana tokom 1920-ih, II u junu 1923, a III u junu 1926. SKOJ je postao i clan Medjunarodne komunisticke omladine.

http://zagorac.slobodnajugoslavija.org/zagrebacki_korpus/skoj_zagreb.JPG


Izmedju dva svjetska rata, mnogi članovi organizacije su ubijeni od strane vlasti, zajedno sa drugim komunistima. Među njima je bilo i sedam sekretara SKOJ-a:
Paja Marganović,
Mijo Oreški,
Janko Mišić,
Pero Popović Aga,
Josip Kolumbo,
Josip Debeljak i
Zlatko Šnajder.
Jedan od sekretara SKOJ-a bio je i Ivo Lola Ribar. Ipak, organizacija je nastavila da raste. Regionalni komiteti su ponovo uspostavljeni 1939.

Nakon što su Sile Osovine okupirale Jugoslaviju 1941, SKOJ je organizovao ujedinjeni omladinski front Antifasističke omladinske komitete, sa ciljem borbe protiv fasizma, koji su se na kongresu Antifasisticke omladine Jugoslavije u Bihacu 1942. ujedinili u Ujedinjeni savez antifasističke omladine Jugoslavije (USAOJ). SKOJ je postao dio sire organizacije, ali je nastavio da nezavisno djeluje u njoj.

 


25.12.2008.

Nova uporišta

Usporedno sa izgrađivanjem ilegalne kadrovske Partije druga osnovna pretpostavka oživljavanja i razvijanja revolucionarnog radničkog pokreta bilo je povezivanje Partije sa radničkom klasom i ostalim radnim slojevima.

Partija je poslije Obznane i Zakona o zaštiti države ostala bez ijedne trajnije i masovnije veze s radničkom klasom. Razbijene su bile sve legalne organizacije koje su stvarane na inicijativu KPJ i zabranjeni svi radnički listovi i časopisi. Kako su poslodavci jedva dočekali zabranu komunističke aktivnosti da bi pogazili sve ono za što se radnička klasa izborila u pogledu poboljšanja radnih i životnih uslova, najjače i najneposrednije se osjećala potreba za obnavljanjem klasnih sindikata. Zbog toga je ubrzo i uslijedila inicijativa rukovodstva KPJ za stvaranje Nezavisnih sindikata i ona je već u septembru 1921. donijela rezultate. Iako su stvaranje i rad organizacija ovih sindikata ometali organi vlasti oni su ubrzo našli svoje mjesto i okupili najsvjesniji dio radnika. Već krajem 1921. godine Nezavisni sindikati vode više radničkih štrajkova i obuhvaćaju oko 30.000 radnika.

U ovo vrijeme počinju da izlaze i prvi legalni listovi, najprije Slobodna reč Moše Pijade, a zatim i organ KPJ Borba u Zagrebu i Delavske novice u Ljubljani. Usprkos oštroj cenzuri, pa i zabrani pojedinih brojeva, preko ovih listova KPJ je priopćavala svoje stavove o značajnim društveno-političkim zbivanjima i problemima i uticala na podizanje političke svijesti i organiziranje radnih masa.

Krajem 1922. godine rukovodstvo KPJ, osjećajući sve veću potrebu za širim povezivanjem s radnim masama i bržim prodiranjem u politički život zemlje, pokreće akciju za stvaranje legalne političke partije. Tako je, januara 1923, osnovana Nezavisna radnička partija Jugoslavije (NRPJ). Komunisti su u mnogim mjestima pristupili stvaranju organizacija ove partije, nailazeći na otpor organa vlasti koji su od vlade bili upozoreni da se iza NRPJ krije ilegalna KPJ. Preko svojih glasila i kroz razne političke akcije, osobito u kampanji za parlamentarne izbore, ova partija je popularizirala političke stavove KPJ i njene ocjene reakcionarnog buržoaskog sistema. U to vrijeme je počela da radi, na inicijativu Skoja, legalna omladinska organizacija — Savez radničke omladine Jugoslavije (SROJ).

Djelujući preko ovih i drugih legalnih organizacija i listova, KPJ je postepeno prodirala u politički život zemlje i stvarala nova uporišta revolucionarnog radničkog pokreta. Iako ne znatni uspjesi koje je u tom periodu ostvarila uplašili su reakcionarne vlastodršce, pa su ubrzo uslijedili novi nasrtaji na radnički pokret. Sredinom 1924. godine vlada je zabranila rad NRPJ, SROJ i Nezavisnih sindikata i rasturila njihove organizacije. Sredinom iste godine ponovo je dozvoljen, ali ne u svim pokrajinama, rad Nezavisnih sindikata.



Izborni proglas crnogorskih komunista



Kaclerović Triša je 1923. postao sekretar KPJ



Pijade Moša (1919.)



Pjesnik Kosta Racin, sa grupom naprednih omladinaca iz Velesa (1925).



Proglas zagrebačke organizacije Nezavisnih sindikata povodom štrajka rudara i mornara



Sahrana jugoslovenskog komuniste Asima Behmena (Moskva 1924).


Stariji postovi

Titovo doba
<< 07/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


MOJI LINKOVI

Jugoslavijo
Od Vardara pa do Triglava
od Djerdapa pa do Jadrana
kao niska sjajnog Djerdana
svijetlim suncem obasjana
ponosito sred Balkana
Jugoslavijo, Jugoslavijo

Sirom sveta put me vodio
za sudbom sam svojom hodio
u srcu sam tebe nosio
uvek si mi draga bila
domovino moja mila
Jugoslavijo, Jugoslavijo

Volim tvoje reke i gore
tvoje sume, polja i more
volim tvoje ljude ponosne
i ratara i pastira
uz frulicu kad zasvira
Jugoslavijo, Jugoslavijo

Krv se mnoga zate prolila
borba te je nasa rodila
radnicka te ruka stvorila
zivi sretna u slobodi
ljubav nasa nek te vodi
Jugoslavijo, Jugoslavijo
PUT U KUMROVEC

Oživi misao, putevi bježe,
Zagorje pjeva: kaj,
i srce igra, pjesmu doseže:
je li to Gupčev kraj?

Sutla vijuga: modra tkanica,
zar je to Tahijev dvor?
Gle, preko šuma i oranica
zamak gleda odozgor.

Odmiče cesta, ljepota dana,
i jesen sva od svile,
miriše njiva zaorana
i jata ptica krile.

"O lijepa naša..." slova sjaju,
s kamena stih nas zove,
himna se rodila u ovom kraju,
da, himna zemlje ove.

Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
pred nama kao na dlanu;
mašemo rukom uzbuđeno,
a riječi ućute, stanu.

I onda tišina: ožive slike,
stranice pjevaju, zbore,
promiču tako dani i bitke
kroz naše krvave gore...

I dok čitamo sa zida slova:
"Ovdje se rodio Tito";
golub slijeće sa starog krova
i kruži ponosito.

Susjed je vajar iskles'o lik,
što nas sad gleda blago,
slobode naše to je spomenik
i sveg što nam je drago.

Uniđem pod krov, dodirnem rukom,
kolijevka leži mala,
priprosta zipka s drvenim lukom
Maršala odnjihala!

I na ognjištu vatra se žari,
ko simbol misli žive,
pucketa tiho i ko da zari
juriše i ofanzive.

O gori vatro, vječno, žarko
kao misao Tita,
i svijetli toplo ko sunce jarko
i budi uzorita!

U tvome sjaju nek se rode
i nove naše snage,
i nek nas i dalje cilju vode
zastave crvene, drage!



ČAMAC NA KUPI

Malen si, uzak, trošan,
al ti me ipak nosiš,
čamče na Kupi!
Sve kamenje mojih briga,
sve gvožđe mojih mržnja,
sve olovo mojih čekanja,
prenosiš preko vode.

Al i sve moje nade,
ljubavi, čežnje, zanose
tobom će onkraj rijeke
što korito joj biva
široko i duboko
da dijeli od Dobra Zlo.
Čudo ti za me postaješ:
galija, lijepa, velika,
koja po moru plovi
k Otoku Spasenja.
U nje su vesla od naše
najčvršće hrastovine,
i jarboli tesani
u lugu gdje se rodismo,
i jadra što su kod nas
i tkana i šivena,
i zastave što znadu
đerđefe naših žena.

Maleni trošni čamče
na mutnoj Kupi,
uradi što i sa mnom:
dočekaj sve što trpi!

Prenesi cijelu Hrvatsku
na onu stranu vode,
na teške al svete puteve
poštenja i slobode!


Druze Tito mi ti se kunemo

Godine su prosle pune muka.
Ginulo se za slobodu nijemo.
Ili s pjesmom umesto jauka,
Druze Tito mi ti se kunemo.

Veselje se siri na sve strane,
sad slobodno po zemlji idemo.
Al' velike pamticemo dane,
Druze Tito mi ti se kunemo.

Praznik s' lazi na ulice nase,
u oblake da letimo smjelo.
Nase pjesme zli neka se plase,
Druze Tito mi ti se kunemo.
JOZA

Kraj rijeke Sutle u Kumrovcu,
U skromnoj kuci u Zagorju lijepom
Rodio se sin Marije i Franje,
Mali Joza nas Tito.

A kada su Tita zvali Joze,
Da bi se igrao kao svako dijete,
Dal' je znao iko da ce Joza
Biti marsal i vodja, heroj svijeta.

A kada u polju izklasa zito,
Na boso dijetinjstvo sijeti li se Tito?
Eto sto zelim, majko, da znam,
Pricaj mi, majko, o Titu.

Eto sto zelim, majko, da znam,
Pricaj mi, majko, o Titu.

Racunajte na nas
U ime svih nas iz pedeset i neke
Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
Ne spominjem proslost ni bitke daleke
Jer rodjen sam tek posle njih
Al zivot pred nama jos bitaka skriva
I preti nam preti ko duboki vir
Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
Jer moramo cuvati mir
Racunajte na nas
Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
Jer slusamo ploce i sviramo rock
Al' negde u nama je bitaka plam
I kazem vam sta dobro znam
Racunajte na nas
U nama je sudbina buducih dana
I neki se mozda i plase za nju
Kroz vene nam tece krv partizana
Racunajte na nas
Racunajte na nas

Drugu Titu u tisini zastava

Tisino velike zalosti.
Tisino Kumrovca,
Tisino Beograda
Tisino Jugoslavije,
Velika tisino bola;
Da l' zato si danas, tolika
Sto ti najdivniji sin
Minu u tisinu zastava, tvojih
I Partije
Cvetna tisino
U odlasku
Povratku
I trajanju
Titovom

Mi smo jos uvijek zemljaci

Kada se noc i subota sretnu
Zakuva takav zur na Menhetnu
Da bele rade iskacu iz saksije
Startuju tada opasne njuske
Protuve zenske, seke muške
Al glavni provod ipak je lov na taksije

Majstor je stao ko da je znao
Sitna mu kisa farove tiho gasila
I ucini mi se momenat pre tog
Da na visuljku prepoznah svetog Vasila

A svi su taksisti uglavnom isti
Stari kontrasi, nihilisti
Ili sutljivci nemi od ruznih prizora
Na poznat govor malo se trze
Neko mu cimnu da potera brze
Provire misic iz ugla retrovizora

Poznata psovka misolovka
I on je jedva cekao da se ulovi
Odgurnu volan ko supu vrelu
Okrenu nam se lupi po celu
Zaglavljen metak i tisina
A srce tuce sedam osmina

Mi smo još juce bili zemljaci
Poznam ja odmah nase oci iste
Sta se tu folirate da ste stranci
Kada niste

Mi smo još juce bili tim snova
I evo kako danas stoje stvari
Ne smeta nista što je zemlja nova
Mi smo stari

Devedes` prve spakov`o kofer
Hortikultura, trenutno šofer
`Ajmo do njega, po zenicu i svastiku

Tri case kaze, recicu prave
Cetiri bome, Njujork poplave
Ote se suza i zamuti mastiku?

I rece gorko ne d`o Bog nikom
Da `leb zaradi politikom, greh je to
Vidiš, sinovi moji Vangel i Blaze
dohvate globus, Strumicu traze
I gde god prstic na Balkan stave
Pokriju barem tri države

I tako krene cuga za cugom
Proveja jutro kao sitno brasno
Javi se onaj isti zal za Jugom
Nista strašno

Cuvaj mi Boze bivse zemljake
Moje su pesme njinih reci pune
A tuge su nam tako podjednake
Da me zbune

Stojanka majka Knespoljka

Svatri ste mi na sisi capcala - joj, blagodatno
sunce knešpoljsko! -
svetrojici povijala nožice sam rumene
u bijele povoje lanene,
svetrojici sam prala jutrenje tople pelene ...
Joooj,
Srdane,
Mrdane,
Mladene,
joj, tri goda u mom vijeku,
tri prvine u mom mlijeku,
tri saca teška,
silovita,
što ih utroba moja izvrca,
joj, rosni trolisni struce djeteline knešpoljske,
što procva ispod moga srca!
Joooj,
tri goda srpska u mom vijeku,
tri Obilica u mom mlijeku,
joj, Srdane-Đurdevdane,
joj, Mrdane-Mitrovdane,
joj, Mladene-Ilindane:
Kozara izvila tri bora pod oblak,
Stojanka podigla tri sina pod barjak!
Joooj,
gdje ste,
Srdane,
Mrdane,
Mladene,
Joooj,
gdje ste,
tri ilinske puške prve,
tri suze moje zadnje:
Hoce majka mrtve da vas izljubi
pa sedam ravnih redi
- što Knešpolje izrovaše pogani nerasti svejedi
nit ije
nit pije,
vec petama krvavim
Kozarom, Prosarom
po lješevima cepa crvavim
ne bi li kojeg od vas poznala
žalosna majka Stojanka,
što vas je zimus pratila u akciju,
posvunoc cjelcem batrgala
i prugu trgala!
Joj, tri vuka moja i tri ljute mecave,
hoce majka da vas izljubi ledene:
Zasuci rukav, Srdane,
lako bi tebe majka poznala:
na lijevoj miški mladež - mrka kupina!
Zavrni, sine Mrdane,
zavrni mi desnu nogavicu:
tu ti je prvi kuršum probio
pod listom cjevanicu!
A ti se mrtav nasmij majci, Mladene,
tebe bi majka ponajlakše poznala:
cetiri ocnjaka ostale zube prerasla,
ko u kurjaka!...
Joj, tri moje biljege od soja,
joj, tri ljute guje s prisoja
što vas majka junackom snagom nasisa,
što vas buna kuršumskom šarom ispisa,
Joooj,
gdje ste?
Da l vas placu
vode mljecanicke,
ili gracanicke,
ili moštanicke,
ili vas rastacu
bljuvci žutih crvi
po skotskim crnim rovovima,
na skotskim stozubim žicama
kraj dubicke ceste?
Ustajte, ustajte,
niz Knešpolje pogledajte:
Je li ovo juceranje Knešpolje?
Je li ovo, djeco, pred jesen?
Gdje su bijele kosacke družine povijene?
Pod kojom kruškom uzrelom
ceka
kosce jarne, uganule
i žetelice preplanule
velika rumena pita
od prvog slobodnog žita
i velika zdjela kisela mlijeka?

A od Kozare, rano moja, pa do Save,
ljetina natisla iz slobode,
ko iz vode,
kukuruzi nanijeli ko vojske zelene,
glavinjaju pšenice bremene,
šljive savke uplavile
od slacina,
pa se lijepo, od težina,
razglavile
ko steone krave:
Svud hljebno je i medno je i grozdno je
preko glave,
krckaju zemlje ko krcate košnice,
cekaju, rano moja, da se oznoje
orne muške mišice...
Al zalud, zalud cekaju!
Djeco moja
vi cete Stojanki majci oprostiti
što ce vas majka mrtve ražalostiti:
Oca su vam u zbjegu upeljali,
i na cesti dok su nam ga strijeljali,
zubima je stisno lulu družicu,
a strica vam Radoja
odveli su u žicu,
otjerali vamiliju i kum-Ilije,
i sve redom vamilije!...
Pusto leži Knešpolje,
obnemoglo, suro, jalovo.
I ko sipnja ga pritišce
suncano olovo.
Sve je gluvo, bezuvo.
Ni ptice, ni pcele.
Samo u praznu sobu
ubasa samotno tele

pa glavom o zatvorena vrata tuce
i beuce,
ko u grobu...
Nije ovo, djeco, Knešpolje,
ovo je polje nevolje!
Ko li ce ove godine kositi?
Ko li ce djevojke prositi?
Ko li ce rakije peci?
Ko li ce slanine sjeci?
Aj, zar ce se ovi nerasti nesiti,
zar ce se našom pogacom rumenom
- crvena kad nikne iz naših kostiju-
zar ce se našom pogacom crvenom
nesiti nerasti slastiti?!
I zar ce skotske laloke pogane
našim mrsom alapljivo mastiti?!
I zar ce našom rakijom prvenom
salovita svoja ždrijela palucati?!
I zar ce njihove šape cupave
što su se u našoj krvi kupale
nevjestama što su za vas pupale
proljetna njedra satrti?!
I, djeco moja, poslije naše samrti,
zar ce im se sito-pjano štucati?!
Aj, ko ce ove vukodlake zatrti?
Kozaro,
Kozaro,
Kozaro,
kazuj, Kozaro, ko ce ih zatrti,
ko ce okajati
moga Srdana,
moga Mrdana,
moga Mladena? ...

Kozaro, seko zelena,
druga majko moga Mladena,
s daleka li se vidiš
i dalje li se cuješ!
Vjerovat ne može majka Stojanka
da si ti opustjela
i da si nas napustila!...
Sa ceste preorane,
sa mrtvih psina što im djeca naša sudiše,
kad oci uznesem uz tvoje kosate strane,
u mom srcu - ko u tvom gnijezdu -
jedno ptice prokljuvava,
jedna vjera procvjetava:
Ti si moje sinove,
ti si, sele, svoje džinove
u pletenice zelene savila,
pa cutiš nad Knešpoljem
i obrve teške sastavljaš
i u srcu,
ko u kotlu plamenom,
miješaš svetu osvetu!
Osvetu, seko, osvetu!
Okaj mi sina Srdana,
okaj mi sina Mrdana,
okaj mi sina Mladena:
Kiše je željno sveto Ilinje,
a Knešpolje osvete presvete!
Sveti nas, seko Kozaro,
okaj nas smrtno, krvavo,
cuješ li jednu uku veliku
od one strane otkud sunce izlazi? ...
Nju mi je Mladen cesto pominjo:
„Ako poginem, majko Stojanko,
mene ce okajat pomajka Kozara,
mene ce okajat pramajka Rusija,
nece, majko, dugo potrajat,
cuce se jedna uka velika!"
I ne vidim od rose ocinje,
vec samo cujem: uka pocinje!
Uka, seko, uka velika
s daleke strane otkud sunce izlazi,
ko da planinom gude jugovi!
To ide vojska, sve covjek do covjeka,
oblak vojske, vojska srdita:
Kad bi sve gromove, seko vjekovjeka,
što su ti mrcevnom kosom igrali
vjecine vjecina, -
u jedan tresak i rsak složila,
on ne bi bio toj uki velikoj
ni jeka jekina:
tolika, sele, vojska udara,
toliko srditih nasrce Srdana!
Tresak, seko, rsak do neba
s daleke strane otkud sunce izlazi:
Koliko ljutih te izrani kuršuma,
koliko ljutih me nahrani jadova,
toliko, sele, iz tog ršuma,
toliko mrgodnih namice Mrdana!
Tresak i rsak zemlju premecu
pa sijevci, sejo, nebom prelijecu
od one strane otkud sunce izlazi:
Kada bi svaku suzu štociju,
što majcinu,
što djeciju,
(i kraviju,
i ovciju!)
po zbjegovima što potece s ociju,

što potece i u tebe utece, -
sve suze kad bi na list zelen skapila
pa suncu ranom sa njeg zrake vratila:
toliko, sejo, sijeva sijevaka,
toliko krilatih nalijece Mladena!...
O, nije, sejo, ovo rosa ocinja,
dva Ilinja što oci moje opcinja,
vec pred tom vojskom eno covjeka,
za celo svu je vojsku nadrasto
- a osrednjeg je uzrasta -
oci su mu - evandelja stovjeka,
a Rusija - kosa mu grgurasta,
i sav trepti ko od prede vilinje:
Ide tako, usred silna gromora,
- takav nam se prisniva na Ilinje -
i smiješi se, sve mu igra brk,
što bi se njime Mladen šalio
da bi ga jednom vidjet volio
vec. da je njegovo odavde do mora!
Cuješ li, sele Kozaro,
cuješ li uku veliku? ...
Razvijaj kose zelene,
seka te zaklinje Stojanka,
rasplici mrke pletenice,
puštaj nam džinove vilene,
nek skotskom krvi
oboje
tri naše vode ledene,
nek mrljinama skotskim,
za zrnate pšenice,
zemlju našu
pognoje!

Cuješ li, sele vesela,
cuješ tu uku veliku? ...
Gudi zemlja, zemlja vascijela:
Otiskuje se vojska golema od moskovskoga Jerusolema,
širi jele,
zelena sele,
prosipaj celicne pcele
niz zemlju našu
na krvavu pašu!
Znaj:
Kad bi se utroba moja oplodila,
još bih tri Mladena,
i tri bih Mrdana,
i tri bih Srdana
porodila,
i ljutom dojkom odojila,
i svatri tebi poklonila!
Stani mi stamena,
u dvije zmije uzvij obrve,
u ljut ugriz stegni vilice,
i iz svake žilice
srkni jeda mamena
pa ga uždi na ognjene nozdrve
u tri živa plamena,
u tri živa Mladena,
u tri živa Mrdana,
u tri živa Srdana,
u ilinska tristaitri plamena,
cikni, sele, stoglavo,
stuci ih, seko, storuko
nek im nema ni traga ni znamena,
nek se pamti gdje je raka trojaka:

Ovdje snagom doji Stojanka,
bunom pita Kozara pomajka,
vjerom hrani Rusija pramajka,
tri se majke ovdje sastaju:
Ko god nam došo da ambare izaspe,
i torove pune da nam razaspe,
i krcata da nam ulišta
pbsasne,
i da pogasne
ognjišta
- a loza mu od kletve ne pomrla -
djeca ce mu zalud ovud skitati
i za kosti pitati,
jer ce ovdje, gdje je samrt vršaj zavrgla,
i vršuci krvlju liptala,
pa na koncu svoju samrt ovrhla:
ko krv danas, sutra med proliptati,
med i mlijeko djeci našoj do grla -
zemlja ce nam u sunce pro ciktati!

Jama

I

Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi
Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,

I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako
I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze s kojih duplje gori;
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.

Ne znam koliko žar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: “Slijep sam, mila moja mati,
kako ću tebe sada oplakati...”

A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico, Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
Krvnik mi reče: “Zgnječi svoje oči!”
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grč mi šaku gustom sluzi smoći;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.

II

Mokraćom hladnom svijestili me Ćuške
Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uške
Krvnici tupim i debelim šilom
“Smijte se!” — ubod zapovijedi prati —
Oboce svima pred krst ćemo dati!”

I grozan smijeh, cerekanje, grohot
Zamnije ko da grohoću mrtvaci;
I same klače smete ludi hohot
Pa svaki bičem na žrtve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.

Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
(Od straha valjda što smo ipak živi),
U red za uške otekle nas vukli,

I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U muku čuli iz šume smo pticu):
provlačili su kroz uške nam žicu

I svaki tako, kada bi se mako,
Od bola strašna muklo bi zarežo.
“Šutite!” — rikne krvnik — “nije lako,
Al potrebno je da tko ne bi bježo.”
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.

Krvožednike smiri žičan lokot
I umorni su u hlad bliski sjeli;
I začuo se vode mrzli klokot
U žarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teška posla; zatim stali
Jedan sa drugim da se grubo šali.

Zaboravili kao da su nas:
Zijevali, vjetre puštali su glasne.
“Eh, jednu malu vidio sam danas...”
Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce — žica me probode.

III

U mome redu počela da ludi
Neka žena. Vikala je: “Gori!
Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!”
A žica ljuto počela da pori
Nabreknute, grozne naše uši.
Na tla se žena ugušena sruši.

“Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke”
Sove! U duplja dat ćemo vam žere
Da progledate! Vi, ćorave mačke!”
Zareži pijan koljač kao zvjere
I slijepcu nožem odcijepi lice
Od uha što se zaljulja vrh žice.

Urlik i teški topot slijepe žrtve
(Što bježeć kroz mrak uvis noge diže),
I brz trk za njom, sred tišine mrtve,
I tupi pad, kad lovca nož je stiže
O, taj je spašen! — rekoh svojoj tami
Ne opazivši da nas vode k jami.

Srce je muklo šupljom grudi tuklo;
Tad druga srce preko žice začuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.

(Što srce skaču kad u mraku plaču!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.

I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
Duboku jamu, juče iskopanu.
Napregnuh sluh da čujem kad unutra
Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlučuh da brojim:
Ja, pedeseti što u redu stojim.

I čekao sam. Skupljao sam točne
Podatke: tko je već nestao straga,
Tko sprijeda — zbrajo, odbijao, dok počne
Udaranje, padovi. Sva snaga
mozga u jasnoj svijesti se napregnu
Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.

Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri
Začas u letu sjenom cijelo polje.
Čuo sam kako jedan krvnik mokri,
A drugi stao široko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu.
Sa bljeskom sunca na nožnome brdu.

IV

Kad prva žrtva počela da krklja,
Čuh meki udar, i mesnata vreća
Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
Dolazi prvi ubod, među pleća
Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
U jamu gdje će s drugima da trune.

Netko se mrtvo ispred mene složi
Il iza mene, riknuvši od straha,
A ja udarce silnom svijesti množih,
Odbijajući pale istog maha,
Mada sam svakog — što kriknu, zagrca —
Ćutio kao ugriz u dno srca.

Čovjek iz jame jeco je ko dijete,
Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Streptih da račun moj se ne pomete.
Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuće me svlada.
Nestala u spas posljednja mi nada.

Al silna svijest pažnjom me opsjednu:
U sluh se živci, krv, meso i koža
Napregli. Zbrojih trideset i jednu
žrtvu; šezdeset i dva boda noža.
Slušo sam udar kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.

Na jauk iz bezdna sada nova prasne
Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
Kao u vodu, povrh kaše mesa.
Uto oćutjeh da po krvi kližem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!

V

O vidio sam, vidio sve bolje,
Ko da su natrag stavljene mi oči:
I bijelu kožu, i nož koji kolje,
I žrtve (kao jagnjad što se koči
Časkom pred klanje, al u redu bliže
Korak po korak mirno k nožu stiže).

Bez prekidanja red se dalje mico
— Ko da na čelu netko nešto dijeli —
Nit je tko viko, trzo se, narico;
Na žezi strašnoj tih su nas želi
Ko mrtvo klasje koje jedva šušti.
(To se čula krv što iz grla pljušti.)

Korak po korak pošli smo; stali opet:
Krkljanje, udar, pad i opet korak.
Začuh zvuk jače. Ukočen, ko propet,
Stadoh. Na usni tuđe krvi gorak
Okus oćutjeh. Sad sam bio treći
Što jamu čeka u redu stojeći.

Strašna mi tama, od sljepoće gora,
Sav um pomuti i na čula leže,
I za njom svjetlost ko stotine zora:
Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko oštar ubod igle usred zjene.

Drug se preda mnom natrag k meni nago,
Kao od grča; onda je zastenjo,
Naprijed posrno, uzdahnuo blago —
I tihi uzdaj s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljusnu kao riba Zine
Preda mnom prostor bezdane praznine.

Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
Bez ravnovjesja — kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,

A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me šinu s pleći. U dubinu.

VI

U bezdanu uma jeza me okrijepi.
Osjetih hladno truplo gdje me tišti,
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
Strah sviješću sinu: Neka žena vrišti!
U jami sam — tom ždrijelu našeg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.

Ležim na lešu: kupu hladetine,
Mlohave, sluzne, što u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
Svijest munjom blisne kada žena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pružih ruku: napipah ranu sklisku.

I prvi puta sva životna snaga
Nad leševima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavrištala u jami —
Sav pako jeknu jezivo u tami.

Bomba će pasti! Užasnuh se prvo;
U grču strašnu zgrabih rukom niže.
Zakoljak nađoh grozan. Leš se rvo
Sa mnom i na me počeo da kliže.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake začuh i glasove vani.

O bože moj, zagrlila me žena
Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koža lica nagrbljena...
Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koščate ruke, i žarko ih ljubih.
Činilo mi se: mrtvu majku ubih.

Čuo sam kako umirući stenje,
I poželio ludo da oživi.
Sve leševe tad molih oproštenje.
Oćutjeh tvrdu usnu gdje se krvi —
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, još sam gorko rido.

VII

Ušutjeh. Sam sam međ truplima lednim,
A studen smrti na leđa mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih žednim
Vatrama nepca, jezika i ždrijela.
Led smrti šuti. U njem pako gori.
A nigdje vriska da samoća ori.

Taj grozni teret što na meni leži,
Ni smrtnim ledom neće da priušti
Hladnoću grla; a biva sve teži:
Odjednom skoro viknuh: voda pljušti!
Čujem gdje s vrha po truplima teče;
Ah, studen mlat! — al peče, peče, peče!

Po goloj koži, po leđnome jarku,
Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potočić studen pali vatru žarku,
Dube u mesu kanaliće ljute.
I kad na usnu mlazić žarki kapno,
Opaljen jezik kusnu živo vapno!

Puna je jama: Na lešine liju
Vapno da živim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
Plamenom svoje samilosti... Tvrde
Leševe ćutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe kad ih kuhar soli.

Taj zadnji trzaj umirućeg živca,
Taj čudni drhtaj na kojem sam plivo
Učini da sam blagosiljo krivca:
O gle! još truplo kraj mene je živo —
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestaše jadi! .

VIII

Kada se mrtvi val života stišo,
Korake začuh ko daleku jeku:
Netko je jamu par puta obišo;
I nasta mir ko mir u mrtvu vijeku.
pomakoh nogu, stegnuh lakta oba —
Ko grobar kad se izvlači iz groba.

Zaprepastih se: leševi se miču,
Kližu nada me, polako se ruše —
Smiju se, plaču, hropoću i viču,

Pružaju ruke i bijesno me guše...
Osjećah nokte, stražnjice, bokove,
Trbuhe, usta što me živa love.

Prestavljen stadoh. Stadoše i oni.
Sad je težina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
Nitko me više! — rekoh sebi; — To se
O vratu tvome splele ženske kose.

Prostrujo hladan zrak na moja usta
Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenički: krv gusta
kroz nosnice u grlo oštro briznu.
Smijo sam se — al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako

Il bi od straha sledio se, nijem
Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:
Odsad će ljudi mislit da se smijem
Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjećat će svijet na crno ždrijelo jame.

I sama sebe osjećo sam krivim
Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj živ... a ja ne živim...
I čekah da me opet natrag bace.
Al rana živim bolom: živ si! reče.
Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.

IX

O, nikad nisam očekivo tamu
S tolikom čežnjom. Pazi! rosa kliže
Niz trupla dođe do mene, u jamu!
Užaren jezik počeo da liže
Kaplje sa ruku, nogu mrtvih tijela
Što su se na me ko žlijeb nadnijela.
Pomamno sam i divlje se penjo,
Gazio prsa i trbuhe grubo —
I kad bi mrtav zrak iz trbuha stenjo,
Nisam već trno. Vuko sam i skubo
Dugačke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren žeđom kao ludim bijesom.

Nisam osjećo bola, straha, stida;
Obarah leš za lešom, grabih plazih
Po njima ko po zemlji što se kida.
A možda svoju mrtvu sestru gazih

Susjeda vukoh, lomih nježnu dragu.
Žeđ mi je dala bezumlje i snagu.

Kad sam se divlje iz jame izvuko,
Zaboravih svijest, oprez, da l je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
Do trave: zvjerski, živinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.

Dozvah se: usta, punih trave, ležim,
Gorim, ledenim: u teškoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bježim?
Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Našim mukama se ruga.
I mržnja planu. Ostavi me tuga

X

Odjednom k meni miris paljevine
Vjetar donese s garišta mog sela;
Miris iz kog se sve sjećanje vine:
Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve što je život sijo i smrt žela.

Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
Gdje je kucaj zipke što se makla,
I na traku sunca zlatni kućni prah?

Gdje je vretena zuj, misir hljeba
Što s domaćim šturkom slavi život blag;
Gdje su okna s komadićkom neba,
Tiha škripa vrata, sveti kućni prag?

Gdje je zvonce goveda iz štale
Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeća mira nad sela nam i rod.

Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujući, na garišta sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,
Crni se na putu lešina od psa...

Zar ima mjesto bolesti i muka
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
Zar ima mjesto gdje udara ruka
I živiš s onim koji ti je kriv?

Zar ima mjesto gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca
I brat joj stavlja mrtvoj na grud krin?

Zar ima mjesto gdje prozorsko cvijeće
Rubi još radost i taži još bol?
Zar ima većeg bogatstva i sreće
Nego što su škrinja i klupa i stol?

Iz šume, s rikom gora, prasak muko
Zatutnji. Za njim tanad raspršeno
Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.

Planu u srcu sva ognjišta rodna,
Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi žila, i ko usred podna
Sunce Slobode razbi sve mi sjene.
Držeć se smjera garišnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.

Tu ste me našli ležati na strani,
Braćo rođena, neznani junaci,
Pjevali ste, i ko kad se dani
Široka svjetlost, kao božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
Sladak glas začuh: “Partizani, druže!
Počivaj! Muke su ti osvećene!”
Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.

Zajecao sam i još i sad plačem
Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moći,
A htio bih, tugo! — s vama u boj poći.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka
Oj, Sutjesko, vodo ledna

Oj, Sutjesko, vodo ledna,
čija vojska nepobjedna
vale tvoje jutros pređe
na njemačke bojne međe?
To Savina bojna sila
fašistima lomi krila.
U gori se jele dive
ko su one munje žive
što njemačke gone psine,
i zasjede lome njine?
Ono su ti ljute zmije —
borci Treće divizije!
Eno Sava borce zove,
partizane, sokolove:
— Napr'jed, braćo partizani, -
moji borci odabrani!

Zaciktaše puške tanke,
osvetnice partizanske,
krv se proli po poljani
i prođoše partizani!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
55026

Powered by Blogger.ba