15. pitanje: Dakle, ukidanje privatnog vlasništva nije prije bilo moguće?

Odgovor: Ne. Svaka promjena u društvenom uređenju, svaki prevrat u odnosima vlasništva, bio je nužna posljedica proizvođenja novih proizvodnih snaga, koje se nisu više htjele pokoriti starini odnosima vlasništva. Tako je nastalo i samo privatno vlasništvo. Jer, privatno vlasništvo nije uvijek postojalo, nego kad je potkraj srednjeg vijeka u obliku manufakture stvoren nov način proizvodnje, koji se nije pokorio tadašnjem feudalnom i cehovskom vlasništvu, tada je ta manufaktura, koja je prerasla stare odnose vlasništva, proizvela novi oblik vlasništva, privatno vlasništvo. Za manufakturu i za prvi stupanj razvitka krupne industrije nije bio moguć nikakav drugi oblik vlasništva osim privatnog vlasništva, nije bilo moguće nikakvo drugo društveno uređenje osim uređenja koje se osniva na privatnom vlasništvu. Sve dotle dok se ne bude moglo proizvoditi toliko da bude dovoljno ne samo za sve nego i da ostane višak proizvoda za povećanje društvenog kapitala i za dalje usavršavanje proizvodnih snaga, sve dotle mora postojati vladajuća klasa koja raspolaže proizvodnim snagama društva i siromašna, ugnjetena klasa. Kakve će te klase biti, to će zavisiti od stupnja proizvodnje. Srednji vijek, koji zavisi od zemljoradnje, daje nam barona i kmeta, gradovi kasnijeg srednjeg vijeka pokazuju nam cehovskog majstora, kalfu i nadničara, sedamnaesto stoljeće ima manufakturistu i manufakturnog radnika, devetnaesto stoljeće krupnog tvorničara i proletera. Jasno je da proizvodne snage nisu dosad bile toliko razvijene da bi se moglo dovoljno proizvoditi za sve, i da je privatno vlasništvo postalo okov, prepreka za te proizvodne snage. Sada, međutim, kad je, prvo, razvitkom krupne industrije proizvedeno kapitalista i proizvodnih snaga u dosad nepoznatom razmjeru i kad postoje sredstva da te proizvodne snage povećaju do beskonačnosti; drugo, kad su te proizvodne snage koncentrirane u rukama nekolicine buržuja, dotle dok se ogromna masa naroda pretvara u proletere, dok njen položaj postaje bjedniji i nepodnošljivi]i u istoj mjeri u kojoj se povećava bogatstvo buržuja; treće, kad su te ogromne proizvodne snage, koje se lako povećavaju toliko prerasle privatno vlasništvo i buržuja, tako da svakog časa izazivaju najgolemije smetnje u društvenom uređenju, tek sada je ukidanje privatnog vlasništva postalo ne samo moguće nego štoviše apsolutno nužno.

16. pitanje: Da li će ukidanje privatnog vlasništva biti moguće mirnim putem?

Odgovor: Bilo bi poželjno da se to dogodi, i komunisti bi sigurno bili posljednji koji bi se tome protivili. Komunisti znaju vrlo dobro da su sve zavjere ne samo beskorisne nego štoviše i štetne. Oni znaju vrlo dobro da se revolucije ne mogu vršiti po narudžbi i proizvoljno nego da su one svagdje i u svako doba bile nužna posljedica prilika koje su potpuno nezavisne od volje i djelovanja pojedinih partija i čitavih klasa. Ali oni također vide da se razvitak proletarijata, u gotovo svim civiliziranim zemljama, nasilno ugnjetava i da samim tim protivnici komunista svom silom rade na izbijanju revolucije. Bude li tako ugnjeteni proletarijat napokon primoran na revoluciju, onda ćemo mi komunisti braniti stvar proletera isto tako dobro na djelu kao sada na riječima.

17. pitanje: Da li će se privatno vlasništvo moći ukinuti najednom?

Odgovor: Ne, isto tako kao što se postojeće proizvodne snage ne mogu najednom toliko povećati koliko je potrebno za uspostavljanje zajednice. Revolucija proletarijata, koja će prema svim izgledima nastati, samo će postepeno preoblikovati sadašnje društvo i tek će onda moći ukinuti privatno vlasništvo kad bude stvorena masa proizvodnih sredstava koja su za to potrebna.

18. pitanje: Kakav će biti tok razvitka te revolucije?

Odgovor: Ona će prije svega uspostaviti demokratsko državno uređenje, a time direktno ili indirektno političku vlast proletarijata. Direktno – u Engleskoj, gdje proleteri već sačinjavaju većinu naroda. Indirektno – u Francuskoj i Njemačkoj, gdje se većina naroda ne sastoji od proletera nego i od sitnih seljaka i građana koji se nalaze tek na prijelazu u proletarijat i u svim svojim političkim interesima sve više postaju zavisni od proletarijata. Za to će možda biti potrebna nova borba, koja, međutim, može završiti samo pobjedom proletarijata.

Demokracija bi proletarijatu bila sasvim beskorisna kad je ne bi odmah koristio kao sredstvo za provođenje daljnjih mjera koje direktno napadaju privatno vlasništvo i osiguravaju egzistenciju proletarijata. Najglavnije od tih mjera, koje se već pokazuju kao nužne posljedice postojećih odnosa, jesu slijedeće:

1. Ograničenje privatnog vlasništva pomoću progresivnih poreza, visokih poreza na nasljeđe, ukidanje nasljedstva po sporednoj liniji (braća, nećaci itd.), prisilni zajmovi itd.

2. Postepena eksproprijacija zemljovlasnika, tvorničara, posjednika željeznica i brodovlasnika, djelomično konkurencijom državne industrije, djelomično direktno putem naknada u papirnatom novcu.

3. Konfiskacija dobara svih emigranata i pobunjenika protiv većine naroda.

4. Organizacija rada ili zaposlenje proletera na nacionalnim dobrima, u tvornicama i radionicama, čime će se ukloniti međusobna konkurencija radnika, a tvorničari, sve dotle dok budu postojali, bit će primorani da plate povećanu nadnicu kao i država.

5. Ista prisila na rad za sve članove društva do potpunog ukidanja privatnog vlasništva. Stvaranje industrijskih armija, osobito za agrikulturu.

6. Centralizacija kreditnog sistema i trgovine novcem u rukama države, pomoću nacionalne banke s državnim kapitalom i onemogućavanje svih privatnih banaka i bankara.

7. Povećanje broja nacionalnih tvornica, radionica, željeznica i brodova, krčenje cjelokupnog zemljišta i poboljšanje već obrađenog u istom razmjeru u kojem se umnožavaju kapitali i radnici koji stoje na raspolaganju naciji.

8. Odgoj sve djece u nacionalnim zavodima i na račun nacije od momenta kad im više nije potrebna prva materinja njega.

9. Podizanje velikih palača na nacionalnim posjedima u obliku zajedničkih stanova za zajednice građana koji se bave industrijom i zemljoradnjom i koji u sebi ujedinjavaju prednosti kako gradskog, tako i seoskog života, a da ne pate od njihove jednostranosti i štete.

10. Rušenje svih nezdravih i loše građenih stanova i gradskih četvrti.

11. Isto nasljedno pravo za vanbračnu kao i za bračnu djecu.

12. Koncentracija cjelokupnog transportnog sistema u rukama nacije.

Sve ove mjere ne mogu se, naravno, provesti najednom. Ali jedna mjera će uvijek povlačiti za sobom drugu. Kad prvi radikalni napad na privatno vlasništvo bude izvršen, onda će proletarijat biti primoran da ide sve dalje, da u rukama države sve više koncentrira sav kapital, svu zemljoradnju, svu industriju, sav transport, cjelokupnu razmjenu. Na to su usmjerene sve te mjere i one će se moći izvesti i razviti svoje centralizirane konzekvencije tačno u onom omjeru u kojem se povećavaju proizvodne snage zemlje pomoću rada proletarijata. Napokon, kad sav kapital, sva proizvodnja i sva razmjena budu koncentrirani u rukama nacije, privatno vlasništvo će otpasti samo po sebi, novac će postati suvišan, a proizvodnja će toliko porasti, ljudi će se toliko izmijeniti da će moći otpasti i posljednji oblici saobraćanja starog društva.

19. pitanje: Da li će se ta revolucija moći izvršiti u jednoj jedinoj zemlji?

Odgovor: Ne. Krupna industrija je već samim tim što je stvorila svjetsko tržište tako povezala sve narode na Zemlji, a osobito civilizirane narode, da svaki pojedini narod zavisi od onoga što se događa kod drugoga. Nadalje, ona je u svim civiliziranim zemljama tako izjednačila društveni razvitak da su u svim tim zemljama buržoazija i proletarijat postale dvije odlučujuće klase društva, a borba između njih, glavna borba našeg vremena. Stoga komunistička revolucija neće biti samo nacionalna nego će se izvršiti u svim civiliziranim zemljama istovremeno, tj. barem u Engleskoj, Americi, Francuskoj i Njemačkoj. Ona će se u svakoj od tih zemalja razviti brže ili sporije, već prema tome da li ova ili ona zemlja ima izgrađeniju industriju, veće bogatstvo i znatniju količinu proizvodnih snaga. Stoga će ona u Njemačkoj biti provedena najsporije i najteže, a u Engleskoj najbrže i najlakše. Ona će također izvršiti znatan utjecaj na ostale zemlje u svijetu, te promijeniti i mnogo ubrzati tok njihova dotadašnjeg razvitka. Ona je univerzalna revolucija i stoga će imati univerzalno područje.

20. pitanje: Kakve će biti posljedice konačnog uklanjanja privatnog vlasništva?

Odgovor: Time što društvo oduzima iz ruku privatnih kapitalista korištenje svih proizvodnih snaga i saobraćajnih sredstava, a isto tako razmjenu i raspodjelu produkata, i što će svim tim upravljati prema planu koji proizlazi iz postojećih sredstava i potreba čitavog društva, bit će prije svega uklonjene sve loše posljedice koje su sada još vezane uz postojanje krupne industrije. Krize će nestati; proširena proizvodnja, koja je za sadašnje društveno uređenje hiperprodukcija i tako moćan uzrok bijede, neće tada biti dovoljna i morat će se još mnogo proširiti. Umjesto da dovodi do bijede, hiperprodukcija će, prelazeći najpreče potrebe društva, osigurati zadovoljenje potreba svih ljudi i proizvoditi nove potrebe, a istovremeno i sredstva za njihovo zadovoljenje. Ona će biti uvjet i poticaj novog napretka, ona će taj napredak ostvariti, a da društveno uređenje na taj način neće svaki put dovesti u nered kao dosad. Krupna industrija, oslobođena pritiska privatnog vlasništva, razvit će se u takvom razmjeru prema kojem će njeno sadašnje stanje izgledati isto tako sićušno kao što manufaktura izgleda prema krupnoj industriji našeg vremena. Taj razvitak industrije stavit će društvu na raspolaganje dovoljnu količinu proizvoda i time zadovoljiti potrebe svih. Zemljoradnja, koja je uslijed pritiska privatnog vlasništva i uslijed parceliranja zemljišta ometana u tome da primijeni već stvorena poboljšanja i naučne metode, isto će tako poprimiti sasvim novi zamah i društvu će staviti na raspolaganje sasvim dovoljno produkata, kako bi raspodjelu moglo tako urediti da budu zadovoljene potrebe svih članova. Razdvajanje društva na različite, međusobno suprotstavljene klase postaje time suvišno. Ali ono ne postaje samo suvišno, nego je, štoviše, nespojivo s novim društvenim uređenjem. Postojanje klasa proizašlo je iz podjele rada, a podjela rada u svom dosadašnjem obliku sasvim nestaje. Jer, da bi se industrijska i poljoprivredna proizvodnja dovela do opisane visine, nisu dovoljna samo mehanička i kemijska pomoćna sredstva. Sposobnosti ljudi koji pokreću ta pomoćna sredstva moraju se također razviti u odgovarajućoj mjeri. Isto tako kao što su seljaci, i manufakturni radnici prošlog stoljeća promijenili cjelokupni način svog života, pa čak postali sasvim drugi ljudi kad su bili uvučeni u krupnu industriju, isto će tako zajedničko vođenje proizvodnje od strane cijelog društva i nov razvitak industrije, koji odatle slijedi, trebati i stvoriti sasvim druge ljude. Zajedničko vođenje proizvodnje ne može se ostvariti s ljudima kao što su današnji, od kojih je svaki podređen pojedinačnoj grani proizvodnje, na nju vezan, koja ga iskorištava, s ljudima od kojih je svaki razvio samo neke svoje sklonosti na račun svih drugih, koji pozna samo jednu granu ili granu jedne grane cjelokupne proizvodnje. Već i sadašnja industrija treba takve ljude sve manje. Industrija, koju zajednički i planski vodi čitavo društvo, pretpostavlja zato ljude čije su sklonosti svestrano razvijene, koji mogu sagledati cjelokupan sistem proizvodnje. Podjela rada, već sada potkopana mašinama, koja jednog pretvara u seljaka, drugog u postolara, trećeg u tvorničkog radnika, četvrtog u burzovnog spekulanta, sasvim će nestati. Odgoj će omogućiti mladim ljudima da brzo upoznaju cjelokupan sistem proizvodnje, već prema tome da li ih na to navode potrebe društva ili njihove vlastite sklonosti. On će im, dakle, oduzeti jednostrani karakter koji sadašnja podjela rada svakom od njih nameće. Na taj će način komunistički organizirano društvo dati prilike svojim članovima da svoje svestrano razvijene sklonosti svestrano manifestiraju. A time nužno iščezavaju i različite klase. Tako je komunistički organizirano društvo s jedne strane nespojivo s postojanjem klasa, a s druge strane, uspostavljanje tog društva samo daje sredstva da se ukinu te klasne razlike.

Odatle proizlazi da će suprotnosti između grada i sela također nestati. Već je iz čisto materijalnih razloga nužan uvjet komunističke asocijacije da poljoprivredu i industriju vode isti ljudi, umjesto dvije različite klase. Raspršenost poljoprivrednog stanovništva na selu, pored koncentriranja industrijskog stanovništva u velikim gradovima, jest stanje koje odgovara samo nerazvijenom stupnju zemljoradnje i industrije, prepreka svakog daljeg razvitka, što se već sada jako osjeća.

Opća asocijacija svih članova društva za zajedničko i plansko iskorištavanje proizvodnih snaga, proširenje proizvodnje u takvom stupnju, da bi zadovoljila potrebe svih ljudi, prestanak stanja, u kome se potrebe jednih zadovoljavaju na račun drugih, potpuno uništenje klasa i njihovih suprotnosti, svestrani razvitak sposobnosti svih članova društva uklanjanjem dosadašnje podjele rada, industrijskim odgojem, mijenjanjem djelatnosti, učešćem svih u dobrima koja su svi proizveli, stapanjem grada i sela – to su glavni rezultati ukidanja privatnog vlasništva.

21. pitanje: Kakav će utjecaj izvršiti komunističko društvo na porodicu?

Odgovor: Ono će odnos oba spola učiniti čistim privatnim odnosom, koji se tiče samo zainteresiranih osoba, i u koji se društvo ne treba miješati. Ono to može, jer uklanja privatno vlasništvo i djecu zajednički odgaja, i time uništava obje osnove dosadašnjeg braka, zavisnost žene od muškaraca i djece od roditelja koju uzrokuje privatno vlasništvo. Ovdje leži i odgovor na dreku visokomoralnih malograđana protiv komunističke zajednice žena. Zajednica žena je odnos koji sasvim pripada građanskom društvu, a danas potpuno postoji u prostituciji. Prostitucija se osniva na privatnom vlasništvu i nestaje zajedno s njim. Dakle, komunistička organizacija umjesto da uvodi zajednicu žena, ona je, naprotiv, ukida.

22. pitanje: Kako će se komunistička organizacija odnositi prema postojećim nacionalnostima?

– ostaje

23. pitanje: Kako će se komunistička organizacija odnositi prema postojećim religijama?

– ostaje.

24. pitanje: Čime se razlikuju komunisti od socijalista?

Odgovor: Takozvani socijalisti dijele se u tri klase:

Prva klasa sastoji se od pripadnika feudalnog i patrijarhalnog društva, koju je uništila i svakodnevno uništava krupna industrija, svjetska trgovina i buržoasko društvo koje su one stvorile. Ta klasa zaključuje iz nevolje sadašnjeg društva da bi feudalno i patrijarhalno društvo trebalo ponovo uspostaviti, jer u njemu nije bilo tih nevolja. Svi njeni prijedlozi idu direktno okolnim putem tome cilju. Tu klasu reakcionarnih socijalista komunisti će neprestano energično napadati, bez obzira na njene vruće suze i tobožnju samilost za bijedu proletarijata, jer

1. teži nečemu sasvim nemogućemu;

2. hoće da uspostavi vlast aristokracije, cehovskih majstora i manufakturista s njihovom pratnjom: apsolutnim i feudalnim kraljevima, činovnicima, vojnicima i popovima, društvo koje je, doduše, bilo oslobođeno nedostataka sadašnjeg društva, ali je za to imalo barem isto toliko drugih nedostataka, a nije pružalo nikakvu nadu za oslobođenje ugnjetenih radnika pomoću komunističke organizacije;

3. pokazuje svaki put svoje prave namjere kad proletarijat postane revolucionaran i komunistički; tad se ona odmah povezuje s buržoazijom protiv proletarijata.

Druga klasa sastoji se od pripadnika sadašnjeg društva, kod kojih je, uslijed bijede koja iz njega nužno proizlazi, probuđeno strahovanje za opstanak toga društva. Oni, dakle, teže za tim da održe sadašnje društvo, ali da uklone nevolje koje su s njim vezane. U tu svrhu jedni predlažu obične mjere za poboljšanje, drugi grandiozne sisteme reformi, koji, pod izgovorom reorganizacije društva, hoće održati osnove sadašnjeg društva, a time i samo sadašnje društvo. Te buržoaske socijaliste komunisti moraju također neprestano pobijati, jer oni rade za neprijatelje komunista i brane društvo, koje komunisti upravo hoće razrušiti.

Napokon, treća klasa se sastoji od demokratskih socijalista, koji, isto kao i komunisti, hoće jedan dio mjera naznačenih u 18. pitanju, ali ne kao prelazno sredstvo ka komunizmu nego kao mjere koje su dovoljne da ukinu bijedu, da ukolne nevolje sadašnjeg društva. Ti demokratski socijalisti su ili proleteri koji još nisu dovoljno upoznati s uvjetima oslobođenja svoje klase, ili su predstavnici malograđana, klase koja sve do osvajanja demokracije i socijalističkih mjera koje iz nje proizlaze, u mnogim stvarima ima isti interes kao i proletarijat. Komunisti će se stoga u momentu akcije sporazumijevati s tim demokratskim socijalistima i po mogućnosti provoditi s njima trenutno zajedničku politiku, ukoliko ti socijalisti ne stupe u službu vladajuće buržoazije, i ne napadnu komuniste. Jasno je da to zajedničko djelovanje ne isključuje diskusiju o razlikama, koje postoje između njih i komunista.

25. pitanje: Kako se komunisti odnose prema ostalim političkim partijama našeg vremena?

Odgovor: Taj odnos je različit u različitim zemljama. – U Engleskoj, Francuskoj i Belgiji, gdje vlada buržoazija, komunisti imaju privremeno još zajednički interes s različitim demokratskim partijama, i to utoliko veći ukoliko se demokrati više približuju cilju komunista u socijalističkim mjerama koje oni sada svagdje zastupaju, tj. ukoliko jasnije i određenije zastupaju interese proletarijata i ukoliko se više oslanjaju na proletarijat. U Engleskoj npr., čartisti, koji se sastoje od radnika, mnogo su bliži komunistima nego demokratski malograđani, ili tzv. radikali.

U Americi, gdje je uvedeno demokratsko shvaćanje, komunisti će morati podržavati partiju koja to shvaćanje hoće okrenuti protiv buržoazije, i koristiti ga u interesu proletarijata, tj. s agrarnim nacionalnim reformatorima.

U Švajcarskoj su radikali, iako sami još vrlo mješovita partija, ipak jedini s kojima komunisti mogu stupiti u vezu, a među tim radikalima opet waadski i ženevski su najnapredniji.

U Njemačkoj, napokon, predstoji tek odlučna borba između buržoazije i aspolutne monarhije. Budući da komunisti ne mogu prije računati na odlučnu borbu između njih samih i buržoazije sve dotle dok buržoazija ne bude vladala, to je u interesu komunista da buržoaziji pomognu, kako bi što prije došla na vlast, da bi je zatim opet što prije srušili. Dakle, komunisti moraju, nasuprot vladama, neprestano podržavati liberalnu buržoaziju i samo se čuvati toga da ne upadnu u samoobmane buržoazije i da ne povjeruju njenim zavodničkim obećanjima o blagotvornim posljedicama za proletarijat, koje će nastati poslije njene pobjede. Jedine koristi koje će komunistima dati pobjeda buržoazije sastojat će se u slijedećim: 1. U različitim koncesijama, koje će komunistima olakšati obranu, diskusiju i proširenje njihovih principa, a time i ujedinjene proletarijata u usko povezanu, za borbu spremnu i organiziranu klasu; i 2. u sigurnosti da od tog dana kad padnu apsolutne vlade, dolazi na red borba između buržoazije i proleterijata. Od tog će dana partijska politika komunista biti ista, kao u onim zemljama gdje već vlada buržoazija.

(prevod: Stanko Bošnjak)

 

 

mauritanija
Ko sije misao zanje govor Ko sije govor zanje djelovanje Ko sije djelovanje zanje naviku Ko sije naviku zanje sudbinu

1 komentar

Komentariši