beats by dre cheap

Frakcije u KPJ

Idejne borbe u traženju odgovora na osnovna pitanja izgrađivanja ilegalne partije i njenog političkog programa dovele su do obrazovanja desne i lijeve frakcije u njenim vrhovima. Dok je prva zastupala stavove koji su bili prevashodno izraz preživjelih socijaldemokratskih shvaćanja, oko lijeve frakcije okupljali su se mahom mlađi partijski aktivisti i teoretičari koji su nastojali da nađu odgovore na organizacione i idejno-političke probleme svoje partije i radničkog pokreta na osnovama Lenjinove misli i iskustvima oktobarske revolucije. Razlike u shvaćanjima ovih frakcija došle su osobito do izražaja u stavovima o organizacionoj izgradnji i ulozi partije, o nacionalnom pitanju i o saveznicima radničke klase.

Usvajanjem stavova za koje se zalagala lijeva frakcija bile su ostvarene neke najznačajnije pretpostavke idejnog i političkog sazrijevanja KPJ kao revolucionar ne avangarde radničkog pokreta. Međutim, razvitak Partije u tom pravcu nije bio kontinuiran, imao je zastoja i ozbiljnih kriza. Desna frakcija, usprkos odluke Treće zemaljske konferencije, nije napustila svoje stavove i dalje se uporno za njih zalagala. Pod utjecajem raznih faktora, među kojima nesumnjivo najvidnije mjesto zauzima sektaštvo, kao općevažeća karakteristika svjetskog komunističkog pokreta tog vremena i njegovog rukovodećeg centra Kominterne, ni lijeva frakcija nije imala snage da na temelju prihvaćenih lenjinskih idejnih, političkih i organizacionih principa razradi političku platformu koja bi bila adekvatan izraz složenih proturječnosti jugoslovenskog društva, koja bi prvenstveno svojom širinom otvorila puteve povezivanja Partije sa radničkom klasom i svim drugim radnim slojevima i nacionalno ugnjetenim masama i vodila stvaranju najšireg fronta borbe za korjenite društvene preobražaje. Pogledi lijeve frakcije na metode i oblike političke akcije KPJ bili su uski, sektaški, gotovo zavjerenički. Otud se i sama postepeno izolirala, angažirajući se sve više u frakcijskoj borbi na pitanjima koja nisu imala principijelan karakter.

Kriza u Partiji, izazvana prije svega frakcijskim borbama u njenim vrhovima, trajala je od početka 1925. do 1928. godine. Ni intervencija Kominterne ni Treći kongres KPJ, maja 1926, nisu doprinijeli njenom savlađivanju. Posljedice te krize izražavale su se u višegodišnjem stagniranju broja članova KPJ, u opadanju utjecaja Nezavisnih sindikata koji su 1927. godine okupljali samo 21.000 radnika, u pretvaranju Skoja u usku i sektašku, malobrojnu organizaciju. Uslijed toga slabila je politička aktivnost ovih organizacija i njihov utjecaj, usprkos sve povoljnijim uvjetima koji su se formirali usporedno sa produbljivanjem unutrašnje političke krize uoči šesto januarske diktature.

Akcija za ozdravljenje stanja u KP J i posebno u njenim vrhovima došla je odozdo, od onih partijskih aktivista koji su izrastali neposredno u borbi radničke klase i koji su najviše osjećali negativne posljedice stanja u rukovodstvu Partije. Najsnažniji centar te akcije formirao se u organizaciji KPJ u Zagrebu. Sastavljena pretežno od industrijskih radnika, ova organizacija je pružila odlučan otpor pokušajima frakcionaša da komuniste Zagreba uključe u frakcijske borbe. Prelom u tom pogledu označila je Osma mjesna konferencija KPJ Zagreba februara 1928. Na toj konferenciji istupio je s posebnim referatom organizacioni sekretar Mjesnog komiteta KPJ Josip Broz, u kojem je izložio negativne posljedice frakcijskih borbi i tražio da konferencija osudi njihove nosioce. Većina delegata je podržala stavove Broza i on je izabran za sekretara Mjesnog komiteta zagrebačke organizacije KPJ.

Odluke i stavovi zagrebačke organizacije dali su snažan poticaj antifrakcijskoj borbi. Upravo u vrijeme kada su svađe u Vrhovima dovele Partiju na ivicu rascjepa, uslijedilo je, na inicijativu Mjesnog komiteta KPJ za Zagreb, Otvoreno pismo Kominterne članstvu KPJ sa pozivom da učini kraj frakcijskoj borbi. Odlukom Kominterne suspendiran je Centralni komitet KPJ i imenovan privremeni Politbiro CK s Đurom Đakovićem na čelu čiji je bio zadatak da pripremi Četvrti kongres Partije.

Otpor članstva KPJ frakcionašima koji prima široke razmjere poslije ovih mjera doveo je do obračuna sa frakcijama. To je naročito došlo do izražaja na četvrtom kongresu KPJ, novembra 1928. godine.

Atentat u Narodnoj skupštini na rukovodioce HSS-a




Cvijić Stjepan - sekretar CK SKOJ-a (1924)



Jovanović Rajko izabran za člana CK KPJ na Trećem kongresu



Juna 1928. u Zagrebu je u velikim demonstracijama došlo i do podizanja barikada



Kuća na Pantovčaku u kojoj je održana Osma konferencija mjesne organizacije KPJ u zagrebu (1928)



Marković Sima - vođa desne frakcije u KPJ



Nikolić Blagoje, radnik iz Leskovca i učesnik u Oktobarskoj revoluciji, izabran je 1928. za člana CK KPJ



Parović Blagoje bio je istaknuti borac protiv frakcija u KPJ





Stjepan i Pavle radić, lideri HSS, žrtve atentata u narodnoj skupštini (jun 1928)



Vidas Božidar - na drugoj zemaljskoj konferenciji izabran za člana CK KPJ




Vujović Rade izabran za člana CK KPJ na Trećem kongresu



Zagreb, Ilica 49., u kojoj se nalazila sindikalna kancelarija Josipa Broza

Titovo doba
http://titovodoba.blogger.ba
23/02/2009 15:24